Bez obzira radi li se o autoportretu, portretu, aktu, figuri ili bisti, za ljudski lik, muški ili ženski, može se bezrezervno utvrditi da je najčešći motiv umjetničkih djela. Njegova oblikovna načela, idealizacija ili stilizacija, ovisila su o ideji koju je morao posredovati kao i o osobinama koje su mu bile pripisane. Prikaz čovjeka mijenjao se kroz epohe u skladu s promjenjivom umjetničkom istinom, idealom ljepote ili znanstvenim dosezima. Tako je kroz povijest ljudski lik utjelovljavao božansko, odražavao proporcije svemira, ali i otkrivao razinu anatomskih spoznaja. Upravo kroz mijene tog univerzalnog motiva možemo pratiti i povijest usporednog razvoja medicine i umjetnosti, kao i brojne točke njihovih međusobnih ispreplitanja i dodira. Zajednički im je temelj u fizičkom svijetu materije, koji i liječnici i umjetnici promatraju uvježbanim okom, sposobnim zapaziti detalje u složenoj cjelini. Obje nas uče neprekidnom istraživanju i promatranju izvanjski vidljivog, kao posljedicu nevidljivih zakona i skrivenih unutarnjih struktura. Ali dok znanost, pa tako i medicina viđeno tumači jezikom logike, umjetnost svijet posreduje intuitivno spoznatim oblicima. U ovom odnosu dominantnu ulogu ima upravo crtež, kojeg danas na prvu vežemo uz umjetnost, zaboravljajući ponekad činjenicu da je on bio prvi kojim je čovjek komunicirao i interpretirao spoznaju o svijetu koji ga okružuje.

Anatomska topografija i građa ljudskoga tijela oduvijek je plijenila interes znanstvenika, liječnika i umjetnika. Sekcija ljudskoga tijela je, međutim, tijekom povijesti uglavnom bila zabranjivana,  katkada i kažnjavana. Detaljan uvid u unutrašnjost ljudskog tijela mogli su si priuštiti tek motivirani pojedinci koji su, bilo iz umjetničkih ili medicinskih razloga, željeli što bolje i preciznije proučiti ili ilustrirati anatomiju, pri čemu se nerijetko pribjegavalo i krađi mrtvih tijela. Anatomske ilustracije često su tek djelomično sačuvane u dokumentaciji pojedinih liječnika i opusima umjetnika kao dio akademskog obrazovanja ili pripreme za umjetnička djela. Anatomski crteži umjetnika, pohranjeni u muzejske kolekcije i knjižnice i rijetko izlagani u javnosti, predstavljaju uvid u umjetničko promišljanje predstavljanja ljudskog tijela u čitavoj svojoj izražajnosti.

Johannes de Ketham (?): Fasciculo di medicina, drvorez, Venecija: Johannes and Gregorius de Gregoriis, 1493., Metropolitan Museum

Anatomska sekcija (hrv. razudba) i prikaz anatomskih struktura od samih početaka spajaju rad umjetnika i znanstvenika u istraživačkom procesu od opservacije i tumačenja do ilustracije prikrivenih struktura ljudskoga tijela. Stoga je suradnja umjetnosti i znanosti bila presudna u rušenju galenizma, koji je dominirao pogledom na anatomiju sve do 16. stoljeća, kada izučavanje i edukacija uz mrtvo tijelo postaju izazov i anatomima i umjetnicima.

Pseudo-Galen: Wound man, Anathomia; WMS 290

Mrtvački ples, kopija freske, platno, tempera, lokalitet izvora: Sv. Trojstvo, Hrastovlje, kopirao: Željko Hegedušić, 1955., Gliptoteka HAZU, Ga.K.-73

Jedan od najranijih umjetnika anatoma bio je Leonardo da Vinci, možda i prvi umjetnik koji je na anatomskoj sekciji direktno proučavao i bilježio unutarnju strukturu ljudskog tijela. Njegova ostavština sadrži dvjestotinjak listova s crtežima ljudskoga tijela izuzetno visoke preciznosti topografskih odnosa organa i njihove funkcije, koje je ovaj umjetnički genij gotovo sigurno planirao objaviti. Da su ovi crteži objavljeni za vrijeme njegova života, krajem 15. ili početkom 16. st., do reforme anatomije došlo bi nešto ranije.

Reformu anatomije kao znanstvene discipline započeo je 1530-tih mladi liječnik Andreas Vesalius, koji u dobi od samo 23 godine već drži anatomska predavanja u Padovi, gdje je stekao doktorat medicine i profesuru kirurgije. Njegova su predavanja pobudila pozornost Tizianovog učenika Jana Stevena van Calcara, koji 1538. objavljuje šest velikih drvoreza prema Vesaliusovim prijedlozima i skicama. Uskoro se Vesalius potpuno odriče Galenove anatomije i kao polazište svojim predavanjima uzima samo ono što se može opaziti na samoj sekciji. Njegov je udžbenik De humani corporis fabrica libri septem iz 1543.ujedno i prvi atlas anatomije. Vesaliusove tekovine nastavit će mnogi anatomi i liječnici u kasnijim vremenima, a rane ilustracije prvih udžbenika i atlasa koristit će se u svim europskim sveučilišnim središtima u kojima se anatomija počinje razvijati kao temeljna medicinska znanost.

Jednako kao što su se razvijali anatomski crteži i učila za medicinare, definirali su se i uvodili edukacijski programi anatomije za potrebe umjetnika. Uključivanje anatomije u novo osnovane akademije pomoglo je renesansnoj umjetnosti da, uz isticanje intelektualnih aspekata umjetničkog rada, napreduje iz zastarjelih srednjovjekovnih gildi u strukturirane visoko-obrazovne ustanove, a slikari i kipari iz obrtnika u umjetnike. U programu prve umjetničke akademije u Europi (Accademia delle Arti del Disegno), osnovane u Firenci 1563. godine, zalaganjem umjetnika i pisca Giorgia Vasarija, planirani su i satovi anatomije u bolnici Santa Maria Nuova. Na rimskoj Akademiji sv. Luke, (osnovanoj 1577.) od 1593. godine, kada je nastavu usustavio slikar i arhitekt Federico Zuccari, uvedeno je i crtanje dijelova tijela – glava, ruku, nogu prema odljevima, a nakon toga i prema antiknim skulpturama i aktovima.

Enea Vico (prema Bacciu Bandinelliju): Akademija Baccia Bandinellija, grafika, oko 1544., Metropolitan Museum,  17.50.16-135

U Francuskoj je 1648. godine kralj Luj XIV. osnovao Kraljevsku umjetničku akademiju (Académie Royal de Peinture et de Sculpture), na kojoj je od 1672. zaposlen profesor anatomije, kirurg François Quatroulx. Sustav crtanja prema crtežima, odljevima i živom modelu, uz predavanja o perspektivi, geometriji i anatomiji, proširio se i na druge novoosnovane europske akademije, i postao osnova nastavnog kurikuluma.

Charles Errard, dvorski slikar Luja XIV., jedan od osnivača francuske umjetničke akademije i Bernadino Genga, profesor anatomije i kirurgije na rimskoj Santo Spirito, izdali su 1691. godine ilustriranu knjigu anatomije za umjetnike, Anatomia per uso et intelligenza del disegno.

Zanimanje za morfologiju tijekom 19. stoljeća raste, a u skladu s time i potreba za medicinskim ilustracijama, osobito u sklopu tada veoma popularnih medicinskih atlasa. Bečko sveučilište na kojemu studiraju mnogi naši liječnici i umjetnici postaje mjestom intenzivne interakcije i prožimanja anatomskog i umjetničkog znanja i vještina. Pojedinci poput Antona Elfingera posjeduju i medicinsku i umjetničku izobrazbu te sudjeluju u izradi niza akvarela za različite medicinske struke. Specifičnost Beča je i u činjenici da se mnogi liječnici, premda bez formalne umjetničke izobrazbe, bave uz osnovni poziv i medicinskim ilustracijama. Jedan od njih bio je i Carl Heitzmann, rođen u Vinkovcima. Godine 1870. izradio je Atlas deskriptivne anatomije čovjeka kojeg je priredio poznati bečki anatom Emil Zuckerkandl, a doživio je devet izdanja. Ovaj je atlas naveden kao jedno od referentnih polazišta u popisu literature Plastičke anatomije.

Carl Heitzmann: Die Descriptive und Topographische Anatomie des Menschen, Beč: Wilhelm Braumüller, 1884, str. 107