Akademski slikari - crtači Zavoda za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu

(…) Gospodo! Anatomija je predmet, koji se uči očima, jedna od najrealnijih struka ljudskog znanja, gdje sve o čemu se govori ne treba nadugo i široko obrazlagati i dokazivati, već je vidljivo i opipljivo i sve treba mladim ljudima pokazati kako izgleda u prirodi.(…) (iz nastupnog predavanja O smjeru nastavnog i znanstvenog rada u anatomiji kojim je dr. Drago Perović otvorio Medicinski fakultet u Zagrebu, 12. siječnja 1918.)

(Zdravko Petanjek, Ivana Bičanić, Memorijalom Perović-Krmpotić obilježeno 100 godina od prvog predavanja na Medicinskom fakultetu, mef.hr, srpanj 2018., str. 29-30)

Kao što je jasno istaknuto u navedenom citatu prvog profesora anatomije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, dr. Drage Perovića, podučavanje anatomije temelji se na slikama i prikazima reprezentativnih detalja, a crtanje se, kao važan dio procesa učenja, preporuča i studentima i profesorima, među kojima je bilo vrlo vještih crtača (poput samog dr. Perovića). No za potrebe nastavnih pomagala, kao i ilustriranja znanstvenih radova u knjigama i časopisima, Medicinski se fakultet od samih početaka odlučio za suradnju s akademskim slikarima, nudeći im profesionalni angažman na svim svojim zavodima. Kako je naš predmet interesa anatomija, ovdje ćemo se ograničiti na slikare koji su bili zaposleni na Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Sretna je okolnost bila u činjenici da je Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu osnovana deset godina prije Medicinskog fakulteta, te su se, u trenutku takve odluke, na “tržištu” nalazile već dvije generacije završenih akademskih slikara, među kojima je bilo mnogo onih koji su zbog nesigurne egzistencije bili spremni prihvatiti taj posao. Prednosti takve vrste suradnje za medicinu su nedvojbeno pozitivne, ali zanimljivo je pogledati odjeke neposrednog susreta sa skrivenom stranom života na same umjetnike, te ukazati na njihove eventualne tragove u pojedinačnim umjetničkim opusima. Važno je napomenuti da Zbirka nastavnih zidnih slika koja se čuva na Medicinskom fakultetu nije potpisana, tako da se pojedini radovi ne mogu pripisati određenom umjetniku. Njihovo je autorstvo zabilježeno samo u publiciranim radovima i udžbenicima.

Prva slikarica zaposlena na mjestu medicinske crtačice tadašnjeg Anatomskog instituta bila je Sonja (Sofija) pl. Balkanska Kovačić Tajčević (1894.-1968.). Slikarstvo je apsolvirala 1917. u klasi Bele Csikosa Sesije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nakon studija radi kod prof. Vale Vouka, crteže iz botanike, a potom dolazi u Anatomski institut kod dr. Perovića. Slikarica je o tom razdoblju pisala u nekoliko kraćih, neobjavljenih autobiografskih zapisa koji se čuvaju u Arhivu za likovne umjetnosti: Onda sam pošla prof. Peroviću Dragu, osnivaču Anatomskog instituta u Zagrebu. Htjela sam da on zaposli kao crtača jednog siromašnog čovjeka, ali mi nije uspjelo, već je uzeo mene. Radila sam po atlasu i preparatima sa lješina velike slike (većinom grafike s tušem) za predavanja i male kosti za muzej. (…) Tako sam poslije dva tri mjeseca najprije honorarno, a onda i u državnoj službi. Crtala sam najprije ugljenom, a onda tušem. To sam na šeleshamer papiru za muzej kosti, a za Popovićevu (dr. Laza Popović) knjigu ilustracije o želudcu. Među slikama za predavanje istakao je Perović bazu mozga. On je tvrdio da nema bolje u Evropi. Ja sam se naravno smijala tome. (…) Ali nisam mogla dugo izdržati. Pozilo mi je od formalina sa lješina i zatražila sam da krenem u Pariz, 1926. godine (…). I zaista odlazi u Pariz na Académie André Lhote, te se nakon toga posvećuje slikarstvu razgrađujući ljudski lik geometrijskim oblicima u kubističkom stilu A. Lhotea.

Sonja Kovačić-Tajčević, Kupač/Plivač, 1927., ulje na platnu, reprodukcija iz kataloga Sonja Kovačić Tajčević, Galerija Ulrich, Zagreb, veljača 2002., Zbirka kataloga izložaba ARLIKUM HAZU

Mjesto ispražnjeno njenim odlaskom popunjava slikar Ivan Tabaković (1888.-1977.). Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1926. u klasi prof. Ljube Babića, nakon čega se iste godine zapošljava na tadašnjem Anatomskom institutu. Zahvaljujući jednom kasnijem novinarskom intervjuu, imamo priliku doznati u kojoj je mjeri to iskustvo utjecalo na umjetnika: (...) Sedeo sam kraj mikroskopa i posmatrao za mene nov veličanstven i zapanjujući svet... presek moždanog tkiva sa živčanim putevima. Crtao sam za studente i medicinare čudne geografske karte ljudskih misli i osećanja... U meni se dizao glas: a kuda je nestao čovek, njegova misao i život, kome je sve to pripadalo? (D. Adamović, Koja je ličnost ili umetničko delo na Vas presudno uticalo i zašto?, Nin, Beograd, 24. 11. 1957.)
Neposredni odjeci takvih razmišljanja mogu se prepoznati u Tabakovićevim radovima nastalim tih godina, crtežima u tušu iz ciklusa Satirična anatomija ljudske gluposti i mizerije (1927.) u kojima se ogoljuje ne samo ljudsko tijelo nego i njegov duh i karakter.

 

Ivan Tabaković, Crteži iz ciklusa Satirična anatomija ljudske gluposti i mizerije, 1927., tuš na papiru, reprodukcije iz članka Lidija Merenik, Zagrebačko desetljeće Ivana Tabakovića, Peristil, br. 52 (2009).

Na Anatomskom institutu radio je do 1930. nakon čega napušta Zagreb i odlazi u Beograd. Na njegovo mjesto 1931. dolazi slikarica Anka Krizmanić (1886.-1987.). Slikarstvo uči u privatnoj školi prof. Tomislava Krizmana (1910.-1913.), nakon čega nastavlja studij na Königliche-Sächsische Kunstgewerbeschule u Dresdenu koji završava 1917. Nakon povratka sa stipendije u Parizu stupa u službu kao crtačica i taj posao obavlja do 1939., da bi od 1946. do 1951. radila kao crtačica na Biološkom institutu istog fakulteta. U njezinom umjetničkom opusu ne prepoznajemo tragove ovog razdoblja vidljive u sadržajnoj ili morfološkoj analogiji, ali uvježbanost oka i precizan crtež koje je u velikoj mjeri “izbrusila” na ovom poslu, izrazita je odlika njezinog cjelokupnog opusa, osobito istaknuta u ilustracijama s prikazima ljudskog tijela u pokretu.

Anka Krizmanić: Kolo, ilustracija naslovnice programske knjižice Pjesme, plesovi i običaji naroda Jugoslavije, na 1. festivalu u Opatiji, Hrvatska seljačka tiskara, 1951., Zbirka dokumentacije umjetnika (A. Krizmanić) ARLIKUM HAZU

Slikaricu nasljeđuje slikarica, pa tako 1939. na mjesto crtačice dolazi netom završena akademska slikarica Melita Lovrenčić Schmidlin (1916.-2019.), rođena u Zagrebu. Slikarstvo je diplomirala 1939. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Vladimira Becića. Riječ je o ženi zanimljive biografije, vrsnoj i poznatoj sportašici, hazenašici (vrsta rukometa), rođenoj u obitelji Vilima Lovrenčića, prvog vlasnika izvora Jamnice, udanoj za sina prvog počasnog švicarskog konzula u Hrvatskoj, Julija Schmidlina, izaslanika Međunarodnog crvenog križa. U razdoblju od završetka Akademije pa do odlaska iz zemlje nije zabilježeno da je izlagala, niti na bilo koji način sudjelovala u likovnom životu, tako da je jedina između ovdje pobrojanih crtača, čiji se likovni rad veže isključivo za posao na Zavodu.

Nakon rata na Zavod 1946. dolazi Štefanija Canki Pažić (1912.-1984.), rođena u mjestu Sveti Ivan Zelina. Slikarstvo je diplomirala 1936. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, također u klasi prof. Vladimira Becića. Na mjestu crtačice provela je cijeli radni vijek, sve do 1972. godine. Redovito je izlagala na skupnim izložbama do 1960-ih. Zabilježena je kao ilustratorica udžbenika Funkcionalna anatomija živčanog sustava i osjetila, autorice i tada predstojnice Zavoda za anatomiju, dr. Jelene Krmpotić-Nemanić, Medicinska knjiga, Zagreb, 1971., te Funkcijske anatomije lokomotornog sustava, autora dr. Predraga Kerosa i dr. Marka Pećine, Ljevak, Zagreb, 2006.

Posljednja u ovom nizu je slikarica Edita Schubert (1947.-2001.). Slikarstvo je diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1971. u klasi prof. Miljenka Stančića. Edita Schubert zaposlila se na Zavodu 1973. i na njemu radila sve do prerane smrti. Njezin umjetnički put tekao je paralelno s profesionalnim angažmanom, preklapajući se u egzistencijalnoj i artističkoj zbilji. Radni prostor na Zavodu za anatomiju bio je ujedno i njezin umjetnički atelje, što postaje jedno od ključnih auto-referencijalnih motiva izložbe Lažni osmijeh: Autobiografije iz 1997. koju tada pedesetogodišnja umjetnica, koncipira kao intimnu rekapitulaciju, uklopivši dva životna puta u jedan.

Edita Schubert, Biografija 1997./98., staklo, poliester, gips, reprodukcija iz Kataloga izložbe Edita Schubert : Lažni osmijeh - Autobiografije, Moderna galerija/Studio J. Račić, travanj 1998., Zbirka kataloga ARLIKUM HAZU